Iako brojke i umjetnost na prvu nisu komplementarni, Karmenka Bojić (61) uspjela je to spojiti. Radi u računovodstvu cijeli svoj radni vijek, a u Odjelu računovodstva u Zubak Grupi je već 5 godina. Karmenkino slobodno vrijeme je, nešto dijametralno suprotno. Svestrana je umjetnica, koja radi s različitim medijima, izlaže u galerijama i uvijek isprobava novi vid umjetničkog izražavanja.
Karmenka, kad je krenuo tvoj umjetnički put?
Već kao malo dijete znala sam da želim biti umjetnica. Moja je najveća želja bila upisati Likovnu akademiju, no moji su roditelji imali druge planove za mene. Govorili su mi da su umjetnici uvijek bez novca pa da je bolje da završim nešto s čim ću uvijek imati kruh u ruci. Budući da mi je otac bio ekonomist, bilo je logično da i ja upišem ekonomsku školu i tako sam završila u financijama i računovodstvu. U Zagreb sam se preselila prije 15 godina, i tu sam vidjela kako se dva potpuno različita svijeta mogu jako lijepo komplimentirati.
Kakvo si bila dijete?
Kao dijete uvijek sam bila umjetnički tip, malo drugačija, svoja. Već u četvrtom razredu osnovne primijetili su moj talent za slikanje i krenuli me dodatno educirati i usmjeravati.
Kako je to bilo?
Uh, bilo je tu puno plakanja, bacanja papira, neuspjeha, ali nikad nisam odustala. Talent je samo mali postotak u svemu tome. Kad počneš raditi nešto umjetničko, nitko ti ne kaže da uz talent najviše trebaš disciplinu, dosljednost i redovitost.
Koji medij ti je najdraži za rad?
Radim u jako puno tehnika, no vjerojatno mi je najdraža tehnika ugljena. Ona je ujedno i najteža, jer se potez ugljenom ne može ispraviti, tako da uvijek radiš s onim što imaš, dobrim i lošim, savršenim i nesavršenim potezima. Baš kao i u životu.
Ima li nešto što najviše voliš crtati?
Aktove u zadnje vrijeme jako volim stvarati. Nekako me ljudsko tijelo uvijek strašno zanimalo, tu su mi motivi razni mišići, spojevi, zglobovi i izrazi lica. Sve je minuciozno, detaljno i predstavlja mi velik izazov kako to prikazati na platnu.
Ima li neki umjetnički pravac koji te najviše inspirira?
Najviše volim nadrealizam i modernizam, Klimta, Dalija i slične umjetnike.
Izlažeš li još uvijek svoje radove?
Da, uvijek tražim nešto novo. Zadnje sam izlagala u argentinskoj galeriji Onasi, Viktoryartu u Rotterdamu te u beogradskom Pigmalion Collectionu. Imala sam više od 20 izlaganja u životu, prodajnih i izložbenih, i uvijek sam iznimno ponosna kad prijatelji za poklon uzimaju moje radove. Išla sam na mnoge razne radionice izrade nakita, kaligrafije, staklarstva, a sad sam u potrazi za tečajem keramike. Osim talenta, u umjetnosti moraš imati i puno sreće kako bi te se prepoznalo u moru umjetnika i kako bi od umjetnosti mogao u potpunosti živjeti.
Meni su veliki uspjesi kada ti neka galerija, inozemna jer je tamo konkurencija velika, pitaju da ti neke slike po njihovom odabiru uvrste u svoju ponudu. To je poseban osjećaj 😊
Kako ti je prošlo prvih 5 godina u Zubak Grupi? Koje stvari najviše pamtiš, a koje su ti najizazovnije?
Prvih 5 godina u Zubak Grupi prošlo je brzo i energično, što je za mene super. Ne volim ništa što je sporo i demotivirajuće.
Po tvom mišljenju, kolika je važnost stabilnog i redovnog zaposlenja (i primanja) u životu jednog umjetnika?
Stabilan i redovan prihod je jako bitan za sve, pa tako i za mene. Jako me vesele ljudi s kojima radim i onda sam još više motivirana kreativno i opušteno se izražavati u slobodno vrijeme.
