Tomislav Cvetnić tehničar je autolimarije i dobri duh AutoZubak Velike Gorice, a cijenjen je zbog izuzetne radišnosti i kolegijalnosti. Uglavnom nema vremena za fotografiranje, to mu je gubljenje vremena, ali zato će vam pola sata pričati o poslu, o autu koji mu je danas pao pod ruke, ili o braniku koji mu je taman taj tjedan došao i kojeg se veseli ugraditi.
Tomislave, u AutoZubaku si od 1996. godine.
Uh, ne znam više niti prije koliko je to godina bilo, ali se živo sjećam da sam došao na praksu u tadašnju Astru, a nakon odrade vojnog roka dobio sam poziv da nastavim s radom u AutoZubaku. Nisam očekivao da ću se nakon 26 godina nalaziti na istom mjestu!
Znači, 26 godina je potrebno da postaneš naša legenda u firmi!
Joj, ne znam, legenda je malo preteška riječ. Ispred mene je još toliko rada, učenja, iskustva, mentoriranja. Nije kao da ću sutra u penziju, ali svakako je lijepa čast i priznanje. Ja nastojim svoj posao obaviti profesionalno, uvijek po najvišim standardima i mislim da se zato Zubak Grupa i ja slažemo jer smo na istoj valnoj duljini. I nakon 26 godina volim svoj posao istim žarom.
Jesi li uvijek htio biti autolimar?
Jesam! Odmalena su moji prijatelji išli za mehaničare, ali ja sam oduvijek htio biti autolimar. Zezamo se na poslu da imam velike prste pa da mi je to velika prednost u poslu. Tu vidiš rezultate izvana, i moraš imati tu umjetničku crtu da tvoj posao vizualno bude savršen.
Ideš li na edukacije i kako to izgleda?
Naravno. Usavršavanja su bila do prije par godina, sad u zadnje vrijeme kako je bila corona, baš i ne za limare. Izašlo je dosta modela u zadnje vrijeme pa vjerujem da se pripremaju i nova usavršavanja.
Kod vas u Gorici vlada jako vesela atmosfera, družite li se i van posla?
Da, stvarno smo dobra ekipa, uvijek spremni za šalu i zafrkanciju, a nerijetko netko donese domaće slanine, sira ili kolača pa zajedno zamezimo. Naša druženja ne prestaju završetkom radnog vremena nego se nastavljaju i poslije posla tako da smo i obiteljski prijatelji.
Obitelj ti je kamen temeljac i velika potpora, čujemo.
Supruga Barica najveći mi je oslonac u životu, a najveće veselje su mi moje curice Lana i Lucija. Kad otvorim vrata doma nakon napornog radnog dana, njihova nasmijana lica mi odmah otjeraju umor. Uživam u svakom slobodnom trenutku s njima.
Koji automobil voziš i zašto baš taj?
Vozim Audija A6, star je auto i benzinac. Zezamo se na poslu da mi je od mame koliko je star, od 2000. godine smo zajedno. Ide kao novi, najviše sam u jednom danu odvezao od Zagreba do Splita pa odmah natrag.
Limarija sada i prije, ima li razlika i koje su?
Prije je bilo teže u smislu da je lim bio teži i čvršći, ali su danas auti kompliciraniji, više je elektronike, veći su zahtjevi i modeli su sve kompliciraniji. Ali ja kažem, što teže to izazovnije!
Već neko vrijeme si uspješan mentor novim praktikantima. Koju poruku želiš poslati mladim budućim kolegama i praktikantima?
Mentoriranje praktikanata jedan je od najvažnijih aspekata mog posla, jako je važno mladima dati usmjerenje i motiv da se interesiraju za ovo važno zanimanje. Majstora ima sve manje jer svi klinci žele raditi u IT-u, ali ne znaju da s nestašicom majstora, majstorima plaće rastu. Osim mentoriranja praktikanata, ove sam godine postao prvi Amigo, osoba kojoj se novi kolega može obratiti za pitanja neformalnog i praktičnog karaktera i jako sam ponosan na to!
Mladima uvijek kažem da probaju raditi s rukama, izučiti zanat, usavršiti ono što ih zanima, da im vlastite ruke postanu izvor prihoda. Nisu svi za autolimara, primjerice neke učenike usred prakse savjetujemo da probaju nešto što će im više ležati. Uvjeti na praksi puno su bolji nego kad sam ja bio učenik. Više se uči, puno brže napreduješ i radiš s većim i skupljim modelima, a i zaradiš. Sretan sam što mnogi učenici koji kod nas budu na praksi, postaju vrsni majstori i još važnije – ostanu raditi u AutoZubaku i nakon prakse.
